Posla preko glave, rođendani, Sveti Nikola, predstave u vrtiću i školi, izrađivanje kostima, završni testovi, na poslu ludnica kraj je godine pa se sada svi sitili da bi im nešto trebalo napraviti, ove posljednje dvije sedmice su me dokrajčile. I onda povrh svega moram rješavati i tuđe probleme koji me uopće ne interesiraju. Imam dobroćudnu narav i lako komuniciram s ljudima, ali mi ipak nije jasni zašto svi koje upoznam nakon dvije kave započnu od mene tražiti riješenje za svoje probleme. Brza sam jezika i ljudima ponekad kažem svašta, a oni se opet vraćaju. Nikako mi to nije jasno. Evo nekoliko savjeta koje sam u ova dva tjedna podijelila ljudima koje iskreno jedva poznajem:

1. Kupila sam dionice T-coma i sad mi fali love. Zašto ti nisi? Pa nisam glupa da svoju lovu trošim tek tako bez da sto puta provjerim da li je to prava investicija. Uglavnom jedino ulaganje koje ja priznajem je ono u nekretnine i to je to. A kupovanje dionica je za nekoga tko ima milijarde i može si dopustiti gubitak, a ne za nas prosječne građane. Zato kad je onaj striko na TV-u pričao kako ćemo se svi na tim dionicama brzinski zaraditi, ja sam u glavi čula“ vi ste sigurno jedan od dobitnika 500 000 kuna ako kupite našu knjigu,,,,,,,“i tako dalje i tako bliže. Isto sranje drugo pakovanje. 

2.Svekrva me mrzi, stalno mi kvoca po glavi, ulazi mi u stan nepozvana? Kvocaj i ti njoj, stalno od nje započni tražiti usluge, veličaj njezinu kuhinju i neka ti to posluži kao povod da svaki dan kod nje ručaš. Super, ti ne moraš kuhati, a njoj će poslije nekog vremena dosaditi izigravati domaćicu. A kad ti slijedeći put uđe nepozvana u stan dočekaj je kao od majke rođena, vidit češ da će slijedeći put kucati.

3.Upoznali smo se ovog ljeta i proveli smo dvije prekrasne noći vodeći ljubav na plaži. Sada mi se jedva javlja, a ja za njim patim!On je rekao dobar dan a ti si raširila noge, taj će ti se javiti jedino kad mu opet bude do sexa jer ti si laka ženska i to je jedino što od tebe očekuje. Pomiri se s time.

4. Kolegica me na poslu maltretira, što da radim? Ili je ignoriraj, ili joj u lice reci da ti ide na živce ili promjeni posao, kako možeš dozvoliti da ti takva budala upravlja životom.

 5. Moja je mala najbolja u školi, najljepše se oblači i najpametnija je pa su svi u razredu na nju ljubomorni, a profa me upozorila da je ne oblačim kao za modnu reviju, ne znam više što ču? Niti ti je mala naj u svemu niti su djeca ljubomorna na nju. Dođi sebi ,upravo mi je gurnula dite u blato jer želi biti u prvom planu!Non stop hvaleći dite stvaraš od nje debila, nek se malo suoči i sa svojim manama, nije to sramota svi ih imamo. A profa te upozorava jer vjerojatno ne želi da u toj ranoj dobi djeca stvaraju klasne razlike. Ako ti je toliko stalo da svima pokažeš da imaš para nalipi maloj 100 eura na čelo i pošalji je u školu, to će ostaviti veći dojam.

6. Posudila sam priji lovu, a sada mi se više i ne javlja, ja to uopće ne razumim? Ma šta ne razumiš, najbolji način da od prijatelja napraviš neprijatelja je da mu posudiš lovu. On te tada počne mrziti zato što ti imaš, a on nema, zato jer ti ne može vratit i zato jer znaš njegovu slabost. Začarani krug. Stisni zube, zatraži svoju lovu nazad i pozdravi se s prijateljstvom 

I tako od nemila do nedraga, svako ima nekakve probleme, svi su toliko teški i nerješivi, a meni sve to lagano počinje iči na živce. Ponekad mi se čini da nosim na leđima tablu na kojoj piše „ Psihološka pomoć od 00-24 sata“. Niti imam 100 godina, niti sam puna životnog ni inoga iskustva, ako ti treba neka pomoć pitaj, vidjet ću što moram učiniti, ali ne očekuj da ću ti ja riješiti sve životne probleme, ne znam izaći na kraj ni sa svojima. Unaprijed, HVALA.

Nemam puno godina, tješim samu sebe, jer 35 u mom slučaju i nisu neke godine. Još uvijek se u sebi osjećam kao curica, rado s kriminalkama i njihovim prijama u dvoru zaigram zoge ili čak i na laštik. Dobro ne mogu više skočiti iznad butina, i nakon pola sata boli me svaka žunta, ali to nije od godina to je od cijelodnevnog sjedenja pred ekranom kompjutera (opet uvjeravam samu sebe).

 Iskreno uživam u svojim godinama i da vam pravo kažem ne bih se više vračala u dvadesete. Razmišljam kako bi to danas bilo, noćni izlasci po lokalnim birtijama ili zagušljivim diskačima, narodnjaci ore iz svakog ugla, na jednoj lokaciji ćelavci, na drugoj šminkeri, na trećoj pankeri. Iza ponoći krene međusobna šora i tako se dočeka jutro. Možda sam pogriješila koji detalj, eto npr. Neki možda igraju pikado ili biljar sa ekipom ili se lupa po poker aparatima. Nigdje se tu ne nalazim. Da sada imam dvadeset ne bih nosom provirila van kuće.

 Htjela sam napisati u moje vrijeme, a onda sam se osjetila babski, pa ču samo reći prije 20 godina sve je nekako bilo drugačije . Ekipa bi se skupila na Rivi koja se u ono vrijeme dijelila na vlaški dio ( bez uvrede ali to su bili oni đaci i studenti koji su putovali autobusom van grada), na intelektualce ili ti današnje šminkere i nas sve ostale.Nakon toga bi se uputili na matineju u neki od lokalnih diskaća , ulaz je bio besplatan, a uvijek je svirala dobra mjuza. Sjedili bi u polumraku nas 6 i tri pive muški bi se bacali po podiju, a mi bi jedva čekale sentiše. Nakon matineje nas 15-tak uputili bi se na Baće, pa bi na plaži uz koju litricu vina i Mladenovu gitaru dočekali kasne ure. Bila sam najmlađa među njima. Svi oni dvadesetogodišnjaci, a ja curetak sa tek 16-tak godina čuvali su me i držali kao malo vode na dlanu.

 Već onda sam živjela sama, loša životna priča, ne želim vas s njom zamarati, ali bilo mi je dobro. Brzo sam se snašla, zaposlila i išla u školu, a kako sam redovito plaćala svoj iznajmljeni stan koji sam dijelila sa dvije cimerice socijalci su me ostavljali na miru. Bilo je to divno vrijeme, naporno, teško, ali puno, puno ne znam nikada u svom životu nisam osjećala toliko ljubavi u ljudima, toliko zadovoljstva životom samim.

 Otvaram album, gledam ona nasmijana lica tamo negdje sredinom osamdesetih, početkom devedesetih, divlje kose, razrezanih reba, sa u rukama u zraku, na nekom tulumu u brigadirskom, vatrogasnom, izviđačkom klubu. U rukama čaše čaja u koje je Goran ulio dvije litre ruma, bezbrižni, veseli, jednostavno sretni.

 Vidim ih ponekad kada šetam ulicama grada, nekad im se javim, nekad sakrijem lice u kaputu, sramim se, ali ne prepoznajem ih više. Promijenilo ih je vrijeme, otvrdnule su im crte lica, umorili su ih ratovi, trčanje za karijerom, brakovi, djeca. Promijenila sam se i ja, život ide svojim tijekom, ljubav, brak djeca, posao, ne uvijek tim redoslijedom .Ipak u meni i nakon svega još uvijek čuči ona mala djevojčica puna života, koja je bila najglasnija, najpričljivija, koju su zvali Nelica veselica, koja je bila maskota ekipe, najmlađa balavica koju su vukli svugdje sa sobom. Još je živa još se ne da. Ponekad samo ponekad kada se pogledam u ogledalu krajem oka vidim je, tu Nelicu veselicu kako mi miga kao da kaže i kad budeš imala 100 ja ću još uvijek biti tu. „Drago mi je, ostani, bez tebe ne bi bila cijela, bez tebe ne bih bila ja“.

Prepotentnost, samoljublje, umišljenost, samoživost koliko naziva za samo jedno stanje uma , jedna i jedina stvarna mana koju prezirem u ljudima EGOIZAM. Osobe koje posjeduju ovu manu žive daleko od stvarnosti i za sve njih mi smo na zemlji a oni su na mjesecu.Hodaju gradom, dolaze na posao i gledaju sve nas „obične smrtnike“ sa visoka, posprdno, a njihovim očima mi smo tek sredstva za postizanje cilja.

 Ovakve osobe zapravo su vrlo nesigurne, iskompleksirane imaju stalnu potrebu da ih se tapša po ramenima, da ih se hvali i uzdiže. Zašto? Zato što još uvijek u nekom udaljenom dijelu njihovog malog mozga znaju da u većini slučajeva ne vrijede ni pišljiva boba i da bi se svakim trenom taj njihov takozvani savršen svijet mogao srušiti kao kula od karata

 Moja draga prija Pčelica na žalost susrela se sa jednim ovakvim stanjem uma, koji joj je svakodnevno na poslu zagorčavao život. Pčelica radi u državnoj firmi, konkurencija je velika, posao naporan, a kada još sretneš nekog tko se stalno busa u prsa i uvlači u guzicu šefovima situacija postaje nesnošljiva. Naime ta, iako dosta mlađa kolegica, voljela je svoj nos petljati i tamo gdje joj nije mjesto, preuzimati Pčelicine poslove, koje bi onda odradila polovično, povlađivala je šefovima, a onda ih ogovarala, uzdizala kolege kojima je mogla glumiti šeficu, a onima drugima pokušavala potkopati sve što naprave lažima i spletkama. Moja draga Pčelica prepoznala je odmah problem, postavila distancu i nastavila uredno odrađivati svoj posao ne obraćajući pažnju na ono što se oko nje događa. Ali ta kolegica nazovimo je ovdje Koza radi lakšeg komuniciranja u mojoj Pčelici ipak je vidjela konkurenciju i tu je počeo njen pakao.

 Dakle Koza je počelo preuzimati zasluge za Pčelicin posao, a u krugovima van posla Pčelica je bila glavna tema njenih omalovažavanja i ogovaranja. Koza se čak počela i hvaliti sa Pčelicinim radom preuzimajući za njega zasluge. Šefovima je pričala kako Pčelica krade posao od nje, te kako ona ispravlja njezine greške jer joj je Pčelice žao. Pčelica je pokušala riješiti problem ignoriranjem, pričom, vikanjem, ali Koza nije čula nijednu riječ osim ako ona nije izašla iz njezinih usta. Odmah da se razumijemo ovakve priče po Koze uvijek dobro završe, ali ne i ova.  Iako se ovakvi samoljupci vole predstavljati boljima nego što jesu ponekad se dogodi da oni koji trebaju primijete da Kozine samohvale ne drže vodu, da se zadaci i ne obavljaju kako bi trebali, te da Koza zna puno toga polovićno, ali ništa odlično. Kada je moja Pčelica otišla na porodiljni točno se to i dogodilo.

 Koze više nema, ostala je na starom poslu  postala je glavna faca u svom selu što je očigledno zadovoljilo njene apetite, a moja je Pčelica, poslije porodiljnog dobila je povišicu i unapređenje. Poanta priče je ako naiđete na osobu kao što je Koza u svom okruženju nju prvenstveno treba žaliti, a ne osuđivati, te se naoružati strpljenjem jer kako kaže moja Pčelica „Koze i onako ne mogu izbjeći svoju sudbinu“.

Nemojte me krivo shvatiti ali ponekad mi je teško sjesti za kompjuter i pisati  posebno ako prethodno provrtim nekoliko nasumice odabranih blogova. Priznajem ima tu i zanimljivih ljudi, divnih misaonih tekstova, zanimljive poezije, neke koju niti ne razumijem što je s njom pjesnik htio reći, ali dobro to su nečije emocije, proživljeni trenuci, možda ih ja i ne bih trebala razumjeti. Ipak većini, morate to priznati blogovi služe za ispuhivanje onih loših emocija, suzdržanog bijesa, depresije i tuge. Ma razumijem ja potrebno se čovjeku ispuhati, a papir ili u ovom slučaju kompjuter sve trpi, dobro je da zato postoje i ovakva mjesta na kojima se pod krinkom možeš pošteno izvikati, isplakati, ponekad i opsovati.

Nakon toga sjednem za prazni ekran i ....blokada. Mislim se da li je pošteno da ja pišem o svom životu, kada je mnogima toliko teško. Ponekad sam se i ja blogom služila kao ispušnim ventilom, ali ipak nikad mi nije bilo toliko teško. Je li to loše za reći? Da li je u današnje vrijeme osoba koja smatra da joj je život relativno OK izopćena iz društva? Je li normalno da svi moramo kukati ?

 Kada mi se prijateljstvo pretvori o svakodnevno jadikovanje prekidam ga, to nije temelj na kojem se gradi prijateljstvo. Nisam ja psihijatar , a ako svaki dan kukaš kako ti je sa frajerom loše ostavi ga , ako te svekrva gnjavi, gnjavi i ti nju. U drugom slučaju umukni ili mi plati godinu dana savjeta od kojeg ni jednog nisi poslušala. Ne razumijem ljude koji stalno pričaju o problemima, a tijekom cijelog tog vremena ne mrdnu  prstom da bi ga riješili. I odmah da se razumijemo novčane probleme isključujem iz ove rasprave, njih razumijem i shvaćam da tu rješenja niti su laka niti se oni mogu riješiti odmah. Ovdje raspravljam samo o emocionalnim jadikovkama, jer izgleda da su one te koje većini ljudi upravljaju životom.  

Ok netko će reći da umanjujem veličinu njihovih problema, ali stvarno ako stalno kukaš oko istih stvari, jedino što ćeš postati je ona koja stalno jadikuje o svekrvi, momku, mužu i svi će te izbjegavati. Smatram da to nisu toliki problemi da bih s njima trebala opterećivati sve oko sebe, jer ako ne možemo na kraj stati tako mizernim problemima što će se dogoditi kada nam se na putu nađu oni pravi, veliki, koji će od nas tražiti pravu snagu i odricanje.

Ne kažem ja da nemam problema, depresivnih stanja, tuge, ali rijetko s njima opterećujem svoju okolinu. Mislim, jadat ču se svojoj Pčelici ili Katici s vremena na vrijeme, ali od njih neću tražiti rješenja niti savjete tek uho za slušanje i ponekad rame za plakanje. Ali takvi trenuci su rijetki, mogu ih skoro na prste nabrojati. Shvaćam ja da ljudi imaju emocionalnih padova i uspona, ali ne razumijem kako netko može biti u depresiji cijelo vrijeme. Kada sretnem takvu osobu dođe mi da je potresem, da je pitam „Pa pobogu čovječe zar nemaš baš ništa što te u životu veseli?““ Budi sretan što si živ, što imaš krov nad glavom, izađi i šetaj po kiši, pa što ako ćeš biti mokar uživaj u tome što možeš.“ „ Imaš djecu, izađi s njima, igraj nogomet u dvoru, ili jednostavno pogledajte koji crtić zajedno“ Sve su to sitne stvari koje nam mogu pružiti instant zadovoljstvo ako smo dovoljno emocionalno zreli da u njima znamo uživati.

Na ovaj blog potaklo me današnje druženje sa članovima Udruge invalida Dalmacije. Vidjevši njihovo iskreno uživanje u životu, radost zbog sunčanog dana iako sam provela 20 minuta pokušavajući gurati kolica jednog od njih između automobila, sreću što su tu, što razgovaraju, druže se, slušajući njihove probleme koje su prepričavali kroz osmjeh shvatila sam koliko su svi naši problemi sa svekrvama, muževima, prijateljima, kolegama, toliko jadni i beznačajni. Samoj sam sebi morala priznati da ovi ljudi žive ispunjeniji i kvalitetniji život jer iako imaju gomilu prepreka u stvarnom životu, nemaju ih u glavama.

Evo, napokon sam sjela za kompjuter sa željom da ponovno započnem s blogerskim životom, ali toliko se toga dogodilo u posljednjih nekoliko mjeseci da jednostavno ne znam odakle bih počela. Pa, možda je najbolje od početka.

Iako sam ovog ljeta sa Dragim i kriminalkama planirala put u daleki Alžir kako bih napokon vidjela radno mjesto glave naše male obitelji sve se nekako iskompliciralo. Vize za djecu za duži vremenski rok nismo mogli ishodovati, a ja nisam htjela putovati bez mojih kriminalki. Na kraju smo i otkrili da je moj pasoš istekao prošle godine, što bih znala i prije da sam se udostojila uopće ga pogledati umjesto da bezglavo sređujem pasoše za kriminalke. Uglavnom što je tu je, u Alžir putujemo kada starijoj kriminalki završi škola, a za put sam se počela već sada pripremati u stilu " ništa nas ne smije iznenaditi"-opet.

Dragi je bio kući tek dvadesetak dana, ali uspjeli smo ih maksimalno ispuniti, pa mislim da smo ga na teren vratile umornijeg  nego što je došao. Teško je nakon šest mjeseci sve ono što bih želio raditi stisnuti u nekoliko dana, ali potrudili smo se da kriminalke provedu najbolje moguće vrijeme sa svojim tatom i u tome smo uspjeli. Dakako dani su bili u cijelosti posvećeni kriminalkama, a noći, da noći su bile samo moje.

Nakon ljeta dobili smo i prinovu u obitelji. A ne, nije to već jednu prekrasnu dugouhu biglicu po imenu Bella. To divno čeljade kupilo nas je sve na prvi pogled, pa čak i mog hladnog svekija koji je uvijek govorio da "neće beštije u svojoj kuči". Sada mu spava na koljenima, a on se ne buni. Hvala bogu na malim čudima, jer kriminalke je strašno vole. Prava mala, tvrdoglava, razigrana, divljakuša, ali nisam očekivala ništa drugo, meni je očito suđeno da i kućni ljubimac bude u rangu s kriminalkama. Tako sada po Žnjanu trčim za pasom i dvije kriminalke, što je u jednu ruku dobro jer sam smršavila tri kila ali na drugu stranu čovik se zapita "šta je to meni tribalo".

 Dogodila se i još jedna promjena koja je znatno utjecala na moj život . Dala sam otkaz na starom poslu i zaposlila sam se u novoj tvrtki. Koliko mi je bilo potreba da promijenim zatrovanu okolinu oko mene koja me gušila najbolje govori činjenica da novog šefa nisam niti pitala kolika će mi biti plaća iako kada mi je rekao dobra stvar je bila što sam sjedila, jer da nisam sigurno bih se ispred njega pružila koliko sam duga i široka. Tek tada sam shvatila da sam dvije godine crnčila za siču, ali nema veze tko čeka dočeka. Novi posao je suppppppper, kolege odlične, a svaki dan naučim nešto novo. Sve moje kolege s kojima se svakodnevno susrećem na poslu primijetile su koliko sam mirnija, sretnija, raspoloženija.Ujutro se dižem sa elanom, spremna za posao, bez nervoze, napokon sretna što radim nešto što zapravo volim.

Eto, toliko za sada od mene ima tu još novosti ali neću valjda sve ispričati u jednom postu, a i ujutro me čeka posao. Pozdrav svima onima koji su redovito posjećivali ovaj blog iako za to i nije bilo puno razloga, a i onima koji će ga po prvi put posjetiti i upoznati dio moga malog ali dragog svijeta.

ZA SVE ONE KOJI JOŠ UVIJEK POSJEĆUJU OVAJ BLOG MALO NARODNIH MUDROSTI KOJIH SE VRIJEDI DRŽATI !!!!!!!

Neki piju od sreće, neki od tuge, a mi pijemo od jutra! ! ! *

ZNAM DA ALKOHOL šKODI ALI UTjEHE NEMA U VODI!!!!!!!!!

BITI il NE_BITI !!! Samo pitanje koga

  Sve što nije muško,našminkano je!!!!!

Dobar fažol daleko se čuje

KO DRUGOME ŠKOLU GRADI NEK SAM U NjU IDE!!!

Čovek pije da zaboravi,ali nikada ne zaboravi da pije

 Zašto punice ne idu u Raj? Jer vještice ne lete iznad 300 m

Šamar nije nista drugo nego odgovor iz prve ruke!

PRODAJEM KUĆU NA KLIZIŠTU! ZA MJESEC DANA BITI ĆE U UŽEM CENTRU GRADA...

Za lepršav hod i sjaj u očima, koristite kozmetiku HEINEKEN !

Toliko si RUŽAN da kada baciš BOOMERANG on neče da se VRATI :)))

Zasto bi se izlagali mamurluku? Ostanite pijani.

Stranger in the night, sida in the morning!!!!!

ŽIVI SVAKI DAN KAO DA TI JE POSLjEDNJI.....JEDNOG DANA BITI ČEŠ U PRAVU!

Radim na crno, trošim na bjelo! :)

 Kad ti nisi pored mene nisu mi sve ovce na broju

Vrhunac španolske sapunice je kada Federiko sazna da je sam sebi mama...

Šta su rekli amerikanci kad su videli Mariju ŠerifoviĆ.....'uuuu al smo ih bombardovali'

 Kad sin liči na oca onda je to genetski a kada lici na susjeda onda je to utjecaj okoline!

Privela me murija u stanicu, ubili su Boga u meni. Sada sam ateista.

KADA SAM UMRO MOJI I DAN DANAS PATE JER SAM PRIJE SMRTI DIGO KREDIT A ONI OTPLAČUJU RATE!

 UČENIČKA MOLITVA: OČE NAS KOJI SI ZA PREDAVAONICOM,SVETA JE KEMIJSKA TVOJA, DA DOBRE VOLJE DODJES NA PREDAVANJE ILI DA UOPČE NE DOĐEŠ.OPROSTI NAM NEOPRAVDANE NAŠE KAO ŠTO I MI ZABORAVLJAMO GRADIVO TVOJE I NE IZVEDI NAS NA PLOČU VEĆ NAS OSTAVI NA MJESTU NAŠEM.KNJIGA JE SVETINJA A SVETINJA SE NE DIRA AMEN

Bolje šutiti i biti smatran budalom, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju

DA BOG DA TI SIN DOVEDE ZETA U KUĆU!!!!!!

Bolje šest sati u školi nego ne spavati uopče

Ne volim mitinge, tu najbolja mjesta uvek zauzme policija

Od škole još niko nije umro,ali zašto riskirati

Ako se udariš u glavu nečeš šepati

Ako je Vojvođanska banka VOBAN, kako bi se zvala Zaječarska banka, a kako Sjenička banka?

 I AM BACK, DONT CARE IF YOU LIKE IT OR NOT!!!!!

BOLOVANJA

Više se ne prihvaća "Potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad" kao dokaz bolesti. Ako možete stići do doktora, možete stići i na posao.                          


OPERACIJE

Operacije su strogo zabranjene. Dok ste zaposleni u poduzeću, potrebujete sve svoje organe. Ne smijete si dopustiti, da vam nekoga od njih operativno odstrane. Zaposlili smo vas cijeloga, zato će se svaki operativni zahvat na vašem tijelu tretirati kao gruba povreda radne discipline.

PRAZNICI

Svaki zaposleni dobiti će rješenje o korištenju 104  praznika godišnje. To su sve  subote i nedjelje.

SMRT ČLANA BLIŽE OBITELJI

To nije izgovor da izostanete s posla. Mrtvom rođaku ionako više ne možete pomoći, zato je sav vaš trud uzaludan. U rijetkim slučajevima kada je vaša prisutnost na pogrebu neizostavno potrebna, treba održavanje pogrebnih ceremonija dogovoriti kasno popodne kako  to ne bi uticalo na vašu prisutnost na poslu.

SMRT DJELATNIKA

Smrt djelatnika je prihvatljiva kao opravdanje za izostanak s radnog mjesta, ali uz uvjet da je o tome prethodno izviješten poslodavac - najmanje 14 dana  prije nastupa događaja, kako biste u tom razdoblju mogli pripremiti svog nasljednika za preuzimanje poslova u tijeku.

UPORABA ZAHODA
 

Ustanovljeno je da se zaposleni previše vremena zadržavaju na zahodu. Ubuduće će Uprava prirediti raspored korištenja toaletnih prostora po abecednom redu. Na primjer:

Svi zaposleni s prezimenom na A obavljaju svoje potrebe na zahodu u vremenu od 8:00 do 8:20. Svi zaposleni kojima prezime počinje slovom B obavljaju svoje potrebe od 8:20 do 8:40 i tako redom...

Ako u određenom razdoblju ne obavite svoje potrebe na zahodu, morat ćete pričekati slijedeći dan kad opet budete na redu. Osim toga je novom uredbom vrijeme korištenja ograničeno na 3 minute. Po isteku tog vremena oglasit će se alarm, automatski će nestati toaletnog papira, a vrata kabine će se otvoriti.

ODMOR ZA RUČAK ILI MARENDU

Mršavim ljudima  pripada sat vremena za ručak jer moraju više jesti da bi izgledali zdravi. Ljudima normalne težine pripada 30 min odmora, tako da uspiju održati težinu. Debeli imaju samo 5 minuta vremena, da pojedu pilulu za mršavljenje i popiju  čašu dijetnog napitka.

PRAVILA OBLAČENJA NA RADNOM MJESTU

Preporučljivo je da se oblačite primjereno svojim prihodima. Postane li razvidno, da nosite skupu odjeću,  posladavac će iz toga zaključiti da vam je imovno stanje solidno te da za rad ne trebate plaću.

PRELAZNE ODREDBE

Svaki je djelatnik moralno obvezan svojem poduzeću. Poslodavčeva je dužnost da vam ugodi i da vam omogući da se dobro osjećate na radnom mjestu, stoga sva pitanja, komentare, probleme, pritužbe, ljutnje, uznemirenost ili prijedloge u svezi ovog Kolektivnog ugovora trebate izvijestiti drugog poslodavca koji je vezan istim Ugovorom.

Ove uredbe stupaju na snagu čim ih pročitate.

Lijep dan vam želi  

UPRAVA